ŽENSKA NOŠNJA

Za razliku od muške, ženska je nošnja, kroz povijest, podložnija promjenama, ali se nosi duže, čak do 60-ih godina 20. stoljeća. U periodu od kraja 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata, žensku nošnju karakteriziraju osnovni dijelovi: oplećek, rubača-celača, fertun.

Oplećek je bluza sastavljena od dužeg prednjeg i kraćeg zadnjeg stana s dugačkim rukavima, u zapešću nabranim i stegnutim ošvicom, te slobodno puštenih taclina. Između stana i rukava nalaze se gorna  i dolna latica. Vratni izrez nabran je i stegnut ošvicom, a čitav prednji dio, nadre, ukrašen je tehnikama tkanja i vezanja.

Rubača-celača suknja je sašivena s modrecom, prslukom. Sastoji se od prednje ravne te zadnje dvije sitno nabrane pole. Prednja je pola u gornjem dijelu otvorena. Modrec  je krojen u trapezoidnom obliku s malim trokutastim izrezom na leđima i otvorom s prednje strane.

Fertun je pregača, izrađena od dvije pole sitno nabrane i uhvaćene ošvicom, na koju se nastavljaju trakovi.

Svi navedeni dijelovi ženske odjeće (nadre, modrec, zadnji dio rubače i fertun) ukrašeni su tkanim ukrasom (tehnika ”na daščicu”) izvedenim u crvenom pamuku koji se naziva pisajne. Taclini i ošvice ukrašeni su tehnikama plosnog reza i lančanca. Ovo su osnovni dijelovi koji se do prvog svjetskog rata nose ljeti i zimi.

U zimsko su se vrijeme dodavali određeni svečani odjevni predmeti izrađeni od kože i krzna. Jedan od njih je i haljica, kratak kaputić do kukova, naglašena struka, izrađen od tamno plavog sukna, a po svim rubovima i kragnama optočen crnim krznom. Osim haljice, dodavao se i kožun – prsluk naglašena struka i dužine preko bokova. Kožuni su bili izrađeni od janjeće kože, iznutra obloženi janjećim krznom. S vanjske je strane kožun ukrašen raznobojnim geometrijskim ornamentima (alpski utjecaj) te rubovima različitih boja.

Za svečane prilike na osnovne dijelove stavljao se crveno crni pas, okrugla čipka oko vrata (špice) te kraluž – ogrlica načinjena od nekoliko nizova koraljnih ili staklenih perli, ukrasne igle te brokatne kupovne trake s biljnim ornamentima. Na nogama bile su obavezne grzane čizme, čizme vezane na peti i na prednjem dijelu. Po kvaliteti i visokoj cijeni dodataka kao što su kraluž, ukrasne igle, ponekad se moglo ocijeniti i imovno stanje žene koja ih nosi.

U tom razdoblju uređenje glave strogo je određeno bračnim statusom žene, njenom dobi i ulogom u svadbenom obredu, godišnjim dobom, ali i njenom aktivnošću. Djevojka češlja kosu, s razdjeljkom po sredini, u dvije pletenice, kite, i zajedno ih povezuje jednom svilenom trakom, mašlinom. Mašlin je u svakodnevnoj upotrebi bio ili jednobojan ili u kombinaciji crvene, bijele i plave, dok je u svečanim prilikama bio višebojan s biljnim motivima. Djevojka koja se nikada nije udavala i u starosti je nosila ovakvu frizuru, ali s mašlinom tamne boje.

Mladenkina kosa bila je pletena oko fajneka, podmetača trokutastoga oblika presvučenoga crvenom tkaninom koji je služio za oblikovanje frizure. Kao dodatak nošnji, mladenka je na sebe stavljala kapenek, ogrtač ukrašen mnogim raznobojnim motivima. Također, na glavi je nosila i naoplet, svadbeno oglavlje sastavljeno od kapice i venca.  Naoplet je bio ukrašen raznobojnim, ponajviše crvenim cvjetovima, ukrasnim trakama, kuglicama, ogledalcima, metalnim spiralama i sl., a sve to zbog zaštite od zlih sila (apotropejsko značenje) koje joj toga dana mogu naškoditi, ali i zbog izazivanja plodnosti (crvena boja). Kapica je bila napravljena od šarena materijala s dva navezana ukrasa na čelu, kokota, a preko nje stavljao se bijeli svileni rubac kojega će mladenka nositi na svadbi te za vrijeme prve svete mise nakon vjenčanja. Za vrijeme svadbe ona skida naoplet i preko fajneka stavlja kapicu. Od toga dana pa sve do kraja svoga života mladenka je obvezna nositi i fajnek i kapicu. Na mjesto bijelog svilenog rupca tada dolazi ingliški rubac, crveni rubac sa štampanim ornamentima. Rubac se mogao svezati ispod brade (češće zimi i pri odlasku u crkvu) i na tjemenu (češće ljeti).

U razdoblju do prvog svjetskog rata svakodnevna, radna varijanta odjeće sastoji se od istih osnovnih dijelova, ali manje ukrašenim tkanjem, vezenjem ili je to ona odjeća koja je stara izblijedila.

Između dva rata dolazi do najvećih promjena u tradicijskoj odjeći. Dužina rubače postepeno se skraćuje do koljena. Sve se više uvodi pamuk u tkanje i u tome razdoblju on predstavlja bolje imovno stanje žene. Ukrašavanje u tkanom ornamentu, koje je nekada bilo crveno, sada postaje tamno crveno, a zatim crno. Oko 1930. godine dolazi u modu sužavanje tkanog ukrasa na rubači i fertunu sa nekadašnjih 25-30 cm na 5 cm. Također, sve više uvodi se vezani ukras na modrecu i oplećku i to u biljnom ornamentu pa tako on postaje raznobojan i sve krupnijeg uzorka. Neposredno prije drugog svjetskog rata ovakav stil ukrašavanja potpuno zamjenjuje nekadašnji tkani ukras i na rubači i na fertunu. Zimski dijelovi odjeće (haljica i kožun) postupno se napuštaju i zamjenjuju velikim vunenim rupcem s resama ispod kojeg se nosi vesta na zakopčavanje. U tome se razdoblju i oplećak postepeno napušta i zamjenjuje bluzom gradskoga kroja, a zbog učestalijeg nošenja veste preko nje, sve manje se ukrašava zadnja strana modreca. Nakon drugog svjetskog rata dolazi do pojave grudnjaka zbog čega se i sastav modreca i rubače spušta na sam struk pošto više nemaju funkciju pridržavanja grudi.

U svadbenim su obredima jedino imućnije žene mogle kupiti nove i drugačije dijelove odjeće. Takva je odjeća i dalje imala isti oblik kao ona prije, ali je ljudi više nisu zvali narodna nošnja već rubača pošto je sama rubača bila jedini odjevni predmet koji je bio zadržan.